/

October 6, 2020

Stefan Ruzowitzky

Osvojili smo dva Oscara u zadnjih deset godina jer smo stvarali radikalnije koncepte od Nijemaca

Stefan Ruzowitzky poznati je austrijski redatelj i scenarist čiji je film “Krivotvoritelji” snimljen 2007. osvojio Oscara za najbolji strani film, no Ruzowitzky je radio i spotove za bendove kao što su ‘N Sync, Scorpions, Die Prinzen i druge, a imao je priliku režirati i operu “Der Freischütz”. U Puli se pojavio kao gost ovogodišnjeg Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka (ISFMF) koji je zbog pandemijske situacije pomjeren u drugi, ljetni termin i održan u puno manjem opsegu.
Kakva je situacija u austrijskoj filmskoj industriji za vrijeme pandemije?

U austrijskoj filmskoj industriji najveći je bio problem osiguranja, za što smo se borili jer u klasično osiguranje nije uključen rizik od koronavirusa, pa su osiguravajuće kuće odbile dati osiguranje za filmske projekte, a producenti ne mogu preuzeti taj rizik jer bi bankrotirali, tako da smo postavili čvrsti set pravila i naputaka kako da se ponašamo u vremenu korone. Vlada je tada rekla da je spremna preuzeti rizik u slučaju širenja epidemije. Od tada opet snimamo, što ima smisla jer ljudi opet rade i plaćaju poreze umjesto da primaju naknadu za nezaposlene.

Kako je bilo prije korone, je li bilo lako biti filmski redatelj u Austriji?

Pa, je, na neki način. Ulozi nisu toliko veliki, Austrija je mala zemlja, toliko mala da filmovi ne mogu nešto zaraditi samo u Austriji. Zbog toga u Austriji kažemo da je kod nas filmska industrija poput kazališta ili baleta, što nama jest važno kao naciji kulture pa zbog toga društvo plaća za to i ne očekuje da se sav novac vrati. Film je važan za naš imidž u svijetu, da predstavlja zemlju. To je drukčije, primjerice, u Njemačkoj gdje je puno važniji uspjeh na blagajnama pa zbog toga smatram da smo uspješniji na festivalima, recimo kada se radi o redateljima poput Hanekea. Osvojili smo dva Oscara u zadnjih deset godina jer smo si dozvolili da stvaramo radikalnije, zanimljivije filmske koncepte od Nijemaca. U Njemačkoj uvijek pitaju gdje je novac.

Ali ipak vi u Austriji i Njemačkoj govorite sličan jezik, pa kada snimite film u Austriji, možete li računati da će se taj film pogledati i u Njemačkoj?

Ne, to je obrnuto. Ako je film izvorno austrijski, u njemu se priča neki od dijalekata koji u većini Njemačke ne razumiju. Pogotovo komedije koje su superuspješne u Austriji, imaju prođu u Bavarskoj, ali to je to. Jednostavno ne razumiju taj jezik pa su pokušali to riješiti titlovima ili sinkronizacijom, ali nije funkcioniralo. Za njemačku publiku to je drugi svijet, mi smo za njih stranci, i u tom strahu od filmova koji u Njemačku dolaze izvana mi se moramo natjecati s “Osvetnicima”, tako da je to zeznuta situacija.

Jeste li za vrijeme studija povijesti dobili ideju za “Krivotvoritelje”?

Ne. To je čudno, zapravo. Njemački producent i austrijska producentska kuća više-manje istovremeno došli su mi s istom pričom tako da sam pomislio da to mora imati neko dublje značenje jer ta priča lovi mene, a ne ja nju. Dopalo mi se što obično u filmovima o holokaustu židovske žrtve su uvijek prikazane kao mučenici, kao sveci, potpuno nevini, samo da bi se pokazalo koliko je strašan taj zločin zbog kojih se ubija te savršene ljude što je na neki način obrnuti rasizam jer Židovi nisu bolji ljudi, kao što nisu ni lošiji. Među njima također ima kriminalaca, i oni imaju sve dobre i loše karakteristike koje imaju i svi drugi tako da je to bila novost koja me smjesta potaknula jer imate židovskog kriminalca kao junaka filma koji je počinio neka kriminalna djela i u redu je da ga se kazni i da ode u zatvor, ali čak niti židovski lupež ne zaslužuje da ga se ubije u koncentracijskom logoru. To je bio novi pogled koji se meni sviđao, a izgleda da se dopao i publici.

I tako vi radite film o holokaustu i u jednom trenutku pomislite “Hm, onaj tip iz ‘Inspektora Rexa’ (Karl Markovics) bi bio dobar u glavnoj ulozi”?

S Markovicsem sam već radio na drugim projektima i vidio da je stvarno dobar. Dugo smo razmišljali kome da povjerimo glavnu ulogu u “Krivotvoriteljima”, no tada sam se sjetio njega i znao sam da će biti savršen za ulogu. On nije neki naočiti junak koji vam se odmah svidi. Na početku filma on kaže da ga je briga samo za sebe i zaboli ga za sve ostale. Potrudio sam se da ga publika zavoli, to morate učiniti jer osjećate cijelu stvar iz njegove perspektive. On nije loš čovjek, premda nije niti savršeni heroj, nego je poput vas i mene, ima svoje mane, pokušava preživjeti i napraviti pravu stvar, tako da se publika može identificirati.


Kako ljudi u Austriji gledaju na svoju povijest iz 1930-ih i 40-ih?

Mislim da je danas sve opuštenije zbog toga što su akteri tih zbivanja mrtvi, a oni koji su još živi imaju više od 90 godina. Dok sam studirao, oni su još bili dio austrijske scene, poput poznate glumice Paule Wessely. To sada više nije slučaj. Austrija je uglavnom živjela u laži govoreći da smo mi bili prve žrtve i da su nas zli nacisti napali i okupirali, ali mislim da su danas svi, uključujući i političare, spremni prihvatiti da i mi snosimo svoj dio krivice. Bilo je i puno visokorangiranih nacista austrijskog podrijetla…

Počevši od onog najviše rangiranog… Hitler je rođen u Austriji… Osim toga bivši austrijski predsjednik i generalni tajnik UN-a Kurt Waldheim bio je pripadnik Wehrmachta.

Prije deset ili dvadeset godina održana je “Wehrmachtsausstellung”, (“lzložba o Wehrmachtu”, bavila se zločinima Wehrmachta), bile su tu knjige Daniela Goldhagena o Hitlerovim pomoćnicima, pa su ta izložba i knjige potaknuli raspravu o užasima holokausta i objelodanili da te zločine nisu činili samo visokorangirani pojedinci nego da je to zlo bilo duboko u društvu. Naši bake i djedovi su bili u to uključeni i odgovorni za to što se događalo. Deset ili dvadeset godina prije nego što je moj film izašao još se na velike o tome pričalo, no kada su se “Krivotvoritelji” pojavili, počinitelji zločina su imali oko 95 godina, pa je bilo lakše.

Radili ste u Austriji, u Europi, s ovdašnjim glumcima, ali i s holivudskim glumcima. U čemu je razlika?

Kada ste na setu, nevjerojatno je slično jer imate kameru, glumce, slažete se s ekipom ili se ne slažete, tako da nema puno razlike. No, cijeli proces prije no što se konačno počne snimati je vrlo različit i ovisi o zvijezdama koje sudjeluju i koliko možete doći do novca. Suludo je koliko velika imena moraju biti da biste pokrenuli čak i one jeftine projekte. Sjećam jednog filma u kojem je glumila Tilda Swinton, no onda su producenti rekla da ona nije dovoljna i tražili druga jaka imena, tako da vam treba puno velikih imena da bi mali film dobio novac.

Kada netko ovdje spomene Austriju i Njemačku, obično je jedna od prvih asocijacija red, rad i disciplina. Vidi li se to i u radu na filmu i je li to drukčije kod holivudskih glumaca?

Mislim da se holivudski glumci više oslanjaju na karizmu i prezentnost, a ne na ideju da moraju glumiti i činiti nešto. Radio sam s Krisom Kristoffersonom, sjajan je to tip, imao je nevjerojatan život, bio je pjevač i spavao s najzanimljivijim ženama svoje generacije, bio je boksač, a vjerojatno je probao i svaku drogu koja postoji. Sve to vidite ako ga gledate u lice i on ne mora ništa raditi, samo stajati tamo. Ponekad sam bio siguran da nema blagu ideju što bi trebao raditi, mučio se pamtiti replike, ali sav taj sjajan život je u njegovom licu, a on zna da se na to može osloniti, ne mora praviti grimase da bi glumio, dovoljno mu je samo da se pojavi. To je nešto što europski glumci nemaju volje raditi, da jednostavno vjeruju svojoj prirodnoj pojavi i prirodnoj karizmi.

Znam da imate zanimljivu priču kako je bilo raditi s Justinom Timberlakeom dok je još bio u grupi ‘N Sync?

Bio je taj ludi menadžer kojeg su zvali Ujko Lou, mislim da je bio floridski biznismen koji je shvatio da je glazba posao u kojem može najviše zaraditi pa je krenuo okupljati boy bendove i stvorio neke od najuspješnijih sastava takve vrste u osamdesetima i devedesetima te ih je doveo u Njemačku da ih nauči kako se odnositi prema medijima i fanovima. Tako da su ‘Nsync a s njima i Justin Timberlake počeli karijeru u Njemačkoj, pa sam snimio video za njih. Kada je Ujko Lou vidio da to funkcionira, otišao je u SAD i pokazao taj video “Tearin up my heart” koji je postao njihov najuspješniji spot, nominiran je za MTV-jeve nagrade itd.

Jeste li mogli za Timberlakea reći, kada ste ga vidjeli, “Da, on će biti jedna od najvećih glazbenih zvijezda”?

Ha, ha, bilo ih je pet u bendu i mogli ste vidjeti da on ima tu prirodnu mješavinu karizme i seksipila, a znao je kako se treba kretati. Imao je to posebno nešto, iako su svi bili dobri plesači jer su prošli audiciju pa su svi znali pjevati, ali očito je bilo da je Timberlake bio zvijezda.

Što vam je najteže kao redatelju filmova?

Snimio sam 12 ili 13 igranih filmova kao redatelj. U ovom poslu se stalno učite i usavršavate dok istovremeno postoji opasnost da prestanete riskirati zbog toga što ste nešto pokušali i nije išlo. Ne treba se zato ograničavati jer probali ste ovo i ono te počeli gubiti spontanost koju ste imali kao mladi umjetnik jer vam drugi govore da nešto ne može funkcionirati. Jednostavno se treba “baciti”… Znanost kaže da kada se u nečemu počinjete usavršavati, tada ste puni samopouzdanja jer ne znate ništa o zamkama i opasnostima, pa ako imate sreće, uspjet ćete. Ja sam imao sreće da sve te rupe na putu izbjegnem. No, tada naučite da sve to izbjegavanje opasnosti koje bi vas moglo učiniti preopreznim i suzdržati od rizika zapravo može biti kobno za kreativnu osobu.

Kada govorimo o riziku, kako je bilo režirati operu? To je bilo sigurno nešto potpuno novo za vas?

Da, bilo je potpuno novo i zanimljivo iskustvo. Zeznuta stvar s operom je što imate operu koja nije baš otvorena. Postavio sam vrlo popularnu operu i znao sam da je 90 posto publike vidjelo tu operu prije, a u toj operi ima scena u kojoj glavni lik upuca pticu koja padne što uvijek nasmije publiku, no ja sam smatrao da to nije smiješan trenutak pa sam ga promijenio. Ljudi su se svejedno smijali, iako nije bilo nikakvog štosa, no publika je toliko čekala da dođe taj trenutak da zapravo nitko nije obraćao pažnju što se događa.

Režirali ste “Narcisa i Zlatoustog” prema slavnom djelu Hermanna Hesse. Kako je bilo ući u taj duhovni Hesseov svemir?

Najveći problem je bio što je “Narcis i Zlatousti” priča o velikom prijateljstvu, a jedan od prijatelja je tu od samog početka do samog kraja. U sredini kada Zlatousti na neki način putuje po svijetu, Narcisa nema. Zato sam postavio okvir prema kojem se Zlatousti na početku vraća i na neki način prepričava svom prijatelju te su tako obojica bili stalno prisutni. To je ključ da se knjiga pretvori u scenarij, no knjiga nije samo filozofiranje, to je lijepa i vrlo emotivna priča pa ako ste otvoreni za nju, bit će vam jasne i filozofske ideje koje nisam htio nametati nego prije svega ispričati lijepu priču, no ako želite, možete uživati i u njenoj filozofskoj strani.

Što je bilo s filmom “Nulti pacijent”? Čini se kao da ste u njemu predvidjeli budućnost kada se radi o ovoj pandemiji?

Moj najmanje osobni film. Na kraju su iz studija uzeli film i premontirali ga. Promijenili ga. Nisam sretan kako je ispalo. Što je veći budžet filma, više ljudi želi se petljati pa se stalno morate boriti za svoju viziju, no ovu sam bitku izgubio.

06.10.2020
Autor: Mladen RADIĆ
Glas Istre
Photo: Nick Zonna