Čovjek koji je dobio Oscara za ‘Gladijatora‘ pogledao je film u pulskoj Areni i ostao bez teksta: ‘Mislim da ne postoji savršenije mjesto za projekciju ovog spektakla‘
Ova nagrada u Puli vam puno znači?
Kad ste radili na “Gladijatoru” 2000. godine, jeste li ikada mogli zamisliti da će se film prikazati na jednom ovakvom mjestu?
Ne, ovo je izuzetno, jako uzbudljivo. Jako sam sretan što je film opet bio prikazan i što je doživio toliki uspjeh, ali pogledati ga u ovakvom okruženju… ostao sam bez teksta.
Kako vam je bilo raditi s Ridleyjem Scottom?
Raditi s Ridleyem je bila velika čast. Kad sam počeo raditi s njim, prvo smo napravili nešto što se zove “temp mix”. Rana verzija vizualnih elemenata i zvuka koja omogućava da se film pogleda (“preview”). Već u tom stadiju sam ostao zatečen jer druga ekipa je već radila na filmu i morali su dodati još neke stvari ali ta ekipa nije bila dostupna pa sam to ja napravio. Pomislio sam kako je film divan i da sam jako sretan što mogu raditi na njemu.
Nisam nikada mislio da ću raditi i na finalnoj verziji filma i miksati zvuk. Znao sam da je već odabrao kako raditi, ali spletom okolnosti ljudi nisu bili dostupni i on je želio raditi na određenim mjestima. Studio DreamWorks me zvao i nisam mogao vjerovati. Smatrao sam da je film izuzetan i da se radi o izuzetnoj prilici. Pri kraju finalnog miksa, Russell Crowe je morao otići snimati film negdje u Europi i bio je napet kad će moći vidjeti “Gladijatora” jer nije vidio ništa od onoga što je snimljeno.
Htio je vidjeti film prije nego što ode. Russell je nazvao Ridleyja i pitao može li prije odlaska vidjeti film. Pitao je nas možemo li jednom pogledati film u cijelosti, da ne mora biti finalna verzija. Da ga Russell pogleda. Rekao sam da možemo. Taj dan se bližio, bila je subota, a on je trebao otići u ponedjeljak. Nismo imali puno vremena. Došao je u subotu i užurbano smo se pripremali za njega. Ridley je jako cool, jako profesionalan. Russell je vidno bio jako nervozan. Ne znam zašto, možda zbog veličine filma.
… to mu je bio prvi veliki blockbuster…
Da. Spremali smo se pustiti mu film i sjeo je do mene, za konzolu. Nemamo običaj pušiti u tim prostorijama, zbog zakona, ali bio je toliko nervozan da je zapalio. Pustili smo film i došli smo do uvodne sekvence. Na cijelom tijelu mu se moglo vidjeti da je shvatio da će cijeli film biti dobar. Tjeskoba mu je nestala čim je počeo gledati film. Na kraju je bio jako zadovoljan i opušten. Divna prilika jer većinom nemamo mogućnosti na taj način gledati filmove s glumcima.
Scott Millan je u pulskoj Areni primio nagradu za životno djelo (Crystal Pine Award) od strane International Sound and Music Festivala.
Photo: Dusko Marusic/Cropix/Cropix
Što sve zahtijeva posao majstora za miksanje zvuka?
Postprodukcijski tim za miksanje zvuka počinje raditi na filmu nakon glavne fotografije (principal photography). Prije toga na filmu radi tim za uređenje zvuka. Kad je u pitanju miksanje zvuka, mi tražimo rješenja i stvaramo koncepte za pričanje priča sa svim elementima, ne samo slikom. Uklapa li se sve stilistički, je li realistično… Budući da se radi o nevidljivoj umjetničkoj formi, ponekad imamo priliku za manipuliranjem i hvatanjem elemenata koje slika možda nije uhvatila.
Kako balansirate filmsku glazbu i rad na specijalnim efektima zvuka, na primjer u filmu “Ray”?
U tom filmu je glazba imala jednu od ključnih uloga tako da je izazov bio… Koristili smo originalnu glazbu koja je stvorena za film i glazba i zvuk su se morali organski slagati s licem Jamieja Foxxa i njegovom izvedbom. To nije jednostavno i ključno je da bude napravljeno točno jer u protivnom publika odmah to primijeti, što ih izvuče iz filma. Gledaju film o glazbeniku koji im je poznat i žele da ih uvuče njegova priča, njegov život i sve mora biti stvarno i organski.
To je komplicirano jer ako glumac i zvuk nisu precizno usklađeni, publika to odmah vidi. Kad gledate filmove na stranom jeziku treba vam vremena da pohvatate stil, koncept i način pričanja priče ako vam ti koncepti nisu poznati. To je riskantan proces, ali je divan izazov. Divno je dobiti priliku raditi naš posao. Uživam u tome jer to je kao neka vrsta ugode.
Teško je opisati što publika osjeća dok gleda film i vjeruje u ono što gleda. To je velika odgovornost i sve treba dobro promisliti. Proces je eksperimentalan. U filmu koristimo termin “filmske sličice” (“movie frame”). Ponekad zvučna podloga filma mora točno pratiti sličice filma, recimo ako se radi o pjevanju na playback.
Kada ste odlučili da će ovo definitivno biti vaš posao? Možda nakon što se pogledali Johna Travoltu u filmu “Pucanj nije brisan“.
(smijeh) Počeo sam raditi na lokalnoj televiziji u Los Angelesu. Dobio sam priliku sve naučiti, rad u eteru, tehnički proces, kamera, video i zvuk. Stalno sam gravitirao prema zvuku i to mi se činilo kao organski proces u kojem sam jako uživao. Uživao sam i u drugim stvarima ali u tome najviše. Radio sam na lokalnoj televiziji i spremao sam se raditi na glazbenoj produkciji uživo. Unajmio sam opremu od tvrtke koja je bila dobavljač za televiziju.
Već sam ranije surađivao s gospodinom koji je tamo radio i bio je jako ljubazan. Rekao mi je da bi trebao pokušati i film. Nisam ni znao što to znači. Na televiziji je mixer snimao zvuk. Snimali bi mikserpm za zvuk. Kad mi je netko objašnjavao kako taj proces ide na filmu, nisam znao što to točno znači. Puno ljudi koji rade na filmskom zvuku u ovoj industriji su dio jednog nasljedstva. Roditelj ili rođak im je to radio, bili su izloženi tome i htjeli su to raditi. Ja to nisam imao.
Prolazio sam kroz različite procese i dobivao razne prilike. Ljudi su mi pomagali. Kad sam počeo raditi na filmu, u to vrijeme smo imali tri miksera za zvuk. To bi obično bio jedan tim: jedan bi radio dijalog, jedan zvučne efekte a jedan glazbu. Zbog mog iskustva u glazbi, jer sam miksao dosta glazbe, ja sam sjedio “u stolici” za glazbu.
S vremenom je to napredovalo pa su postojala dva tima za snimanje i miksanje. Obično osoba koja radi dijalog, radi i glazbu. Ja sam imao sreće jer sam imao jako zaleđe u miksanju glazbe. Nisam glazbenik, volio bih da jesam. Puno sam radio na dijalogu. To je bila prirodna progresija, imao sam jako puno sreće. Počeo sam raditi u vrijeme kad je umjesto dvoje ljudi počelo raditi troje. To mi je odgovaralo i uspio sam.
Goran Sebelic/Cropix
Kakva su vam sjećanja na to razdoblje?
Zapravo je to bilo odlično razdoblje, jer na prvom poslu za TV sam bio kamerman, malo sam radio zvuk, radio sam i uživo i u produkciji. Snimao sam sadržaje. Imao sam priliku za učenje i sve mi je bilo dostupno. Kako se radilo o lokalnoj televiziji, a ne TV kući, gdje je proces rada “profinjeniji”, ovo je bio rad od početka. Svi su mi bili velika potpora i imao sam priliku učiti i uživao sam. Dobro mi je išlo i pružali su mi prilike za rast. Imao sam sreće. Prije mog rođenja moji roditelji su bili glumci. Imao sam stariju sestru koja je počela glumiti kao mala. To mi je bilo potpuno strano. Biti ispred kamere nije bilo za mene a opet sam shvaćao veliki dio procesa rada. Dobro sam se uklopio. U postprodukciji sam imao prilike biti jako kreativan.
”Surround sound” zvuk je bio puno spektakularniji u filmu nego na televiziji dok se serije nisu počele snimati kao filmovi…
Kad sam počeo raditi na filmu, “multichannel” se tek pojavio. Od “2 track-stereo” u Dolby Surroundu do “4 channel system” sve stalno napreduje. Jako je važno obujmiti publiku, ali to se ne bi smjelo koristiti kao fora po mom mišljenju. Tu se vraćamo na onaj smisao za realizam. Što želite prenijeti publici? Ako radite film s puno zvučnih efekata, i stalno nešto leti, možete napraviti izuzetne stvari. Ali, jednako tako, ako imate dramsku priču s pojedincima, ne želite ometati publiku stvarima koje nisu toliko bitne kao dijalog.
Kako izgleda vaša suradnja s redateljima? Dobivate li povratne informacije direktno od njih?
Da, u većini slučajeva redatelji su s nama u prostoriji kad finaliziramo miksanje. Možda unaprijed pripremimo sadržaje kad redatelj nije prisutan ali to je oblikovanje u ono što smatramo da je potrebno. Redatelj je uglavnom prisutan, montažer isto. U rijetkim slučajevima prisutan je i skladatelj, ali obično oni nemaju vremena za to jer pripremaju sadržaj koji trebaju dati nama.
To bude najuzbudljiviji dio jer opet, ja pristupam filmu prema konceptima koje vidim gledajući film, a onda kad je s vama Ridley ili montažer s kojim je surađivao na filmu, oni su mjesecima ranije radili na konceptima za koje mi nismo znali. Mi nemamo priliku to vidjeti. Kad dođemo u tu fazu, to onda doda još cijeli jedan sloj mogućnosti. Tu počinje faza eksperimentiranja. Redatelji ponekad imaju čvrste ideje o tome što žele postići dok to ne čuju i ne vide, ne znaju je li to rješenje ispravno.
Povjerenje u suradnike i kad su prisutni u radu je nešto što jako volim. Kad se svi nađu i surađuju. Jedna od stvari koje su se dogodile u pandemiji jest da nije lako sve okupiti zbog restrikcija i proces nije regularan u istoj mjeri. Recimo redatelj je tu, ali možda montažer nije. Ili obrnuto. Događa se da dobijete bilješke od jednog kreativnog nadređenog, koje su u suprotnosti s bilješkama onoga drugoga. No, kad smo svi zajedno i možemo porazgovarati o tome što mislimo i osjećamo, proces je puno bolji. Kad smo svi u istoj prostoriji, u isto vrijeme, jako se brzo uskladimo.
Dusko Marusic/Cropix/Cropix
Kako komunicirate s njima u pitanju toga kako bi neka scena trebala izgledati, odnosno zvučati?
Ja mogu imati neko svoje mišljenje, ali sam uvijek otvoren prema mišljenjima drugih. Nikad ne bih pristupio filmu s idejom da ja znam bolje od ikoga drugoga jer doista cijenim proces rada kod kojeg svi zajedno surađujemo. Uživam u procesu pristupanja određenom projektu. Ako nisam siguran, uvijek postavim stvari na taj način da imam dovoljno prostora za manevriranje. Onda, kad se nađemo, hipotetski, jer recimo redatelj ili redateljica nisu prisutni, pristupim na način na koji bi možda ona ili on pristupili.
Opet, pogledamo sve zajedno i onda na red dođu nijanse i točno određeni zahtjevi. Ponekad dođemo do ideja koje redatelj nije predložio i ne radi se o tome da želimo da projekt ide u određenom smjeru nego se to dogodi spontano. I ponekad je to uspjeh za sve. Jer riješimo problem. Jako je zabavno dijeliti. Možete to raditi sami i poslati nekome da radi i pustiti film, ali ta suradnja jako ispunjava.
Biste li rekli da su neki blockbusteri u današnje vrijeme preglasni, na primjer filmovi Christophera Nolana?
Ponekad filmovi prijeđu mjeru razine zvuka i elemenata koje sadrže. Rekao bih da je to odraz nesigurnosti, kad pojedinci nisu zadovoljni onim što vide i traže druge načine da uzbude publiku. Ponekad je to pitanje stila. Ali, to nije moj stil. Gospodin Nolan je briljantan redatelj, ali svakako naginje oštrijem soundtracku. Nikad nisam radio s njim, ali imam prijatelje koji jesu. Ima svoj stil i ako radiš s njim, onda radiš u njegovom stilu. Meni osobno najdraži je odnos gdje se postavlja pitanje “što ako pokušamo ovo”. Takve suradnje vam pružaju osjećaj da niste tu samo da slijedite naredbe. Opet, to je samo moje mišljenje.
Ima li filmova na kojima niste radili, ali biste voljeli da je to bilo moguće?
Znate, to je dobro pitanje. No, filmove gledam kao član publike, ne kao, upotrijebit ću riječ umjetnik, kao netko tko radi na projektu, ne gledam ih na način da razmišljam što bih osobno napravio drukčije. Gledam film, uživam u njemu u cjelini i uz malo sreće ga cijenim. Ali, ima neki filmaša koji imaju točno određeni stil. Gdin Nolan i gdin Michael Bay. I oni snimaju filmove na sličan način, na to su navikli. Mislim da ljudi koji stalno rade s njima, radio sam s Bayem nekoliko puta, i bio sam novi tip.
Radio sam s ekipom koja je dugo radila s njim i nisam na to gledao kao Michaelov stil, iako ima način na koji voli raditi i način na koji želi da soundtrack zvuči, ali mislim da su ostali koji su već radili s njim oklijevali pokušati nešto drugačije. Kako sam ja bio novi, pitao bih “Što ako? Što ako pokušamo ovako?” Ljudi bi znali kolutati očima jer su mislili da sam lud što pokušavam. No, ima trenutaka kad shvatite da on jest spreman na suradnju. To što zahtijeva određeni stil ne znači da nije otvoren za druge ideje.
Biste li rekli da je jednako važno kako film zvuči i kako izgleda?
Mislim da jest, možda će ljudi misliti da sam pristran. Ako ono što radimo sa soundtrackom za film ide ruku pod ruku s onim što vidimo, onda su oba elementa u prednosti. Ako ne pomaže filmu, onda mu ne pomaže u cjelini.
Goran Sebelic/Cropix
27.7.2022.
Autor: Marko Njegić
Slobodna Dalmacija
